Jedemo je Stalno ali Šta je Zapravo Pica

PIZZA. Iako je jedna od jednostavnih i vrlo popularna hrana, teško je definisati šta je pica. Vekovi evolucije su je transformisali od običnih pljeskavica od testa u nešto što više nimalo ne podseća na ono što je pica nekad bila. Ono što je bila osnovna promena tokom evolucije pice je bila promena osnovnog sastojka. Praviti testo od gnječenih raznih žitarica je preraslo u ekskluzivno korišćenje samo belog brašna prilikom pravljenja testa.

Iako je pica menjala svoje forme, sastoje, dodatke, začine i metode pravljenja kao i mašine koje su je pravile, ono što je za sve ove godine ostalo isto je da je pica zapravo tanko testo koje se peče na velikim temperaturama.

Rana Istorija Pice

Više od milenijuma, hrana različitog porekla i raznih stilova je igrala važnu ulogu kod ljudi koji su naseljavali današnju teritoriju Italije. Neolicki nomadi, Etruskanci sa severa, Grci sa Juga bili su prvi koji su pravili prve prototipove pice, kao na primer, fokaču. Svaka grupa je usavršavala proces pravljenja ovog hleba.

Još za vreme kamenog doba, neolicka plemena su sakupljala razne žitarice, potapali su ih vodom, kuvali a onda gnječili i kao pastu pekli na vrućem kamenu koji je stajao na otvorenom plamenu.

Kasnije, oko 1000 godina pre nove ere, etruskanci, ljudi nepoznatog porekla, doneli su svoj spljošten hleb u severnu Italiju. Kao i neolicka plemena, etruskanci su gnječili svoja žita. Međutim za razliku od njihovih prethodnika, oni su svoje zgnječeno žito stavljali na kamenje koje je bilo zakopano u pepelu, a sve ovo je stvaralo specijalni dimnjeni ukus hleba. Da bi poboljšali ukuse još više stavljali su u pastu od žita i ulje i razno aromatično bilje. Načini pripreme ovakvog spljoštenog hleba su jedni od prvih zapisanih recepata.

Grci, koji su imali mnogo superiornije tehnike pečenja testa, doprineli su mnogo razvijanju pice za vreme svoje okupacije južne Italije (oko 600 godine p.n.e). Kao i njihovi prethodnici i oni su imali testa od raznih žitarica, međutim umesto da stavljaju dodatke na ispečen hleb, oni su dodatke stavljali pre pečenja ovakvog hleba. Plakuntos, npr, je bio ravan okrugao hleb, na koji se sipalo ulje, beli luk, crni luk i par aromatičnih biljaka. Ono što su Grci uveli je pečenje u pećima a ne na otvorenom plamenu i mešanje testa rukama. Mešanje testa je činilo da ovaj hleb mnogo lakše može da se svari. Takođe se u istorijskim spisima pominje i kolač od žitarica preko koga su masline i sir.

Takođe, iako nije sasvim sigurno, može se pripisati i Grcima unošenje kvasaca u proces pravljenja testa. Grci su ove procese preuzeli od Egipćana i usavršili ga. Grci su takođe počeli i da prave podignute rubove oko kružnog testa kako bi stabilizovali pečenje, sprečili da sastojci beže sa hleba, i napravili testo lakšim za držanje.

Mnogo kasnije, Rimnjani su izkombinovali ove tehnike kako bi napravili nešto što podseća na picu koju poznajemo i danas. Oni su shvatili vrednost pečenja na velikoj vatri pod otvorenim plamenom, i prihvatili mnogo savršeniju metodu pravljena testa koju su videli od Grka. Oni su modifikovali Grčki pakuntos, koji je na latinskom bio poznat kao termin placenta, adaptirali ga da bude ravan i dalje, ali su dodali i sir počeli da ga peku u pakleno vrućim pećima na drva. Laganum, lagani, vrlo tanak hleb je počeo da se peče u ovim pećima.

Ako su Grci i Etruskanci bili primarno odgovorni za pravljenje prvih prototipova pica, a stari Rimnjani bili zahvalni za unapređivanje procesa, onda je narod iz Napulja bio zaslužan za promovisanje celog proizvoda. Kao jednu od velikih novina u proces pravljenja pice oni su uveli dodavanje paradajza na testo.

Niko nije siguran zašto, ali bilo je potrebno preko 2 veka da se paradajz koji je došao iz Novog Sveta u Evropu oko 16tog veka, počne konzumirati u velikim količinama u Italiji.

Postoje mnoge teorije zašto je tako dugo trebalo paradajzu, koji je danas simbol Italijanskih jela, da bude prihvaćen. Mnogi kažu da je to zbog toga što se mislilo da je paradajz otrovan, a neki kažu da su prve sorte paradajza bile jako male i vrlo slabo hranjive da bi se upotrebljavale u isharni. U regionu Napulja, negde sredinom 18tog veka nastala je nova sorta paradajza koja je pravila veliki i sladak paradajz. Vrlo brzo nakon toga paradajz je postao glavni sastojak Napuljske pice.

Takođe tokom ovog vremena, za vreme ere kralja Ferdinanda i kraljice Marije Karoline, čije je carstvo uključivalo Napulj, nastale su prve velike legende o pici kao jelu. Bile su dve velike priče gde se pričalo da kraljica obožava picu jer je to jelo naroda, a sa druge strane se pričalo da kralj obožava picu a kraljica pokušava da shvati tu opsednutost.

Ko god da je od ova dva vladara bio veliki fanatik za picom jedno je sigurno a to je da je pica u ovo doba obično imala paradajz, so, jegulje, školjke, sardine kao sastojke. Vremenom je potreba za ovom vrstom hrane toliko porasla da je kralj sagradio veliku pica peć u Kapadimonte palati. Naravno aristokratija je odmah pratila ovaj korak i svaka bogata kuća je morala da ima sagrađenu pica peć.

Najznačajniji tretnutak u istoriji pice je bio 1889 kad je još jedan vrlo bitan sastojak postao deo jednačine koji čini picu. A ovo je stavilo picu na svetsku mapu hrane. Priča se da je inspiracija koju je imao Rafael Esposito, poznati napuljski pica majstor, imala značajan efekat kada je napravio picu za kraljicu Margaritu i Kralja Umbertoa I iz Savilje i na nju stavio mocarelu na tradicionalni paradajz i bosiljak. Kombinacija crvenog, belog i zelenog je predstavljala boje Italijanske zastave i proslavljalo je boje nove ujedinjene Italije.

Iako se mnoge priče zahvaljuju Espositu na dodavanju mocarele na picu i tako pravljenju pice od tri boje koja je inače i dan danas poznata kao Pica Margarita, drugi govore kako je mocarela bila korišćenja i ranije. Nema sumnje da je Esposito popularizovao kombinaciju sira, testa i paradajza.

U Italiji danas, postoji nekoliko vrsta regionalnih pica od kojih su najpoznatije Napuljska i Rimska. Obe škole prave testo na sličan način, ali je Napuljska pica okrugla, ima visoki rub, ima razne sastojke i najčešće se prodaje u picerijama. Dok pica alla Romana, koja se isto zove i pica bjanka je manje više kvadratnog oblika, ponekad i metar dugačka, i sadrži obično ulje i so. Ovakva pica se obično prodaje u pekarama i prodaje se po težini.

Rođenje Picerija

Od početka, pica se retko pravila kući pošto mnogi ljudi nisu znali kako da razvuku testo da bude tanko i veliko a i mnogi nisu imali novca za drvene peći. U većini slučajeva pica se kupovala kod sitnih prodavaca na ulicama Napulja. Neki su nudili malko bolje usluge gde su kupcima nudili opciju da sednu pod otvorenim nebom i pojedu svoju kupljenu picu. Međutim tek 1830 imamo prvu dokumentovanu piceriju, a to je zapravo bilo specijalno mesto za okupljanje koje je bilo opremnjeno pećima na drva. Ime prve picerije je bilo Port`Alba, koje inače i dan danas još uvek postoji.

Pojam picerije kao brzog, i za kupce privlačnog mesta se nastavilo. Zapravo, institucija picerije kao restorana je jako bilo bitno u širenju popularnosti ovakve hrane.

Picu na drva sa svojim autentičnim ukusom je skoro nemoguće napraviti kod kuće. Pogledajte naš meni i probajte ovakvu vrstu pice.